...život običnog tempa i 18karatnog razočaranja
Barikada
Kontakt
Nema zapisa.
e-mail
Nema zapisa.
Status
Izdvojeni postovi
Nema izdvojenih postova.
Reklamice
Nema zapisa.
Barikada
Blog
srijeda, svibanj 10, 2006

...«dobar vam dan, neopisivo mi je drago što ste se okupili u ovakvom broju, ovako nešto još ne pamtim od partizana» kaže Matko. «sića li se ko one sjednice komiteta 32. partizanske pičićanske brigade, tu u našem kazalištu, malo prije turnira u treseti?», «sićam se ja», veli Duško. Duško psihički nestabilan starac, proćelav i sijed, davno emigrirao sa ugljana. «a čega se ti sićaš moj Duško, sićaš li se kad si se probudio jutros?» kaže mu Duje. «a kako se ne bi sića Bože dragi», «a kad si se probudio?», «a Bogareti, u 11», «a Duško, vidiš li ti onu uru tamo na zidu», «vidim», kaže Duško, « e kad je vidiš, reci ti meni koliko je sati tamo», kaže Duje, «a deset i kvarat», «e pa kako si se onda probudio u 11», «e pa, ne sićam se», kaže Duško. « e budalo», dobaci Šime. da nastavim, «Bog kao da je zna i posla nam lipo vrime, kakva bi šteta bila da to ne iskoristimo», kaže Matko, čim je to rekao u Šiminim očima bljesnuo je onaj fundamentalni otočki konzervativac, digao se i zapitao, «a reci ti meni dobri moj Matko, a kojega vraga ti planiraš», Matko zatečen pitanjem lupi šakom od malu drvenu govornicu za kojom je stajao i zaviče, «koncerat», «ma kaki koncerat miša mu maloga» uzvrati Šime, vidno uzdrman ustane i napusti kazalište psujući, u to vrijeme stigle su domaćice sa skromnom okrijepom, tete Mira je donijela rakiju, stara Ane je donijela kontonjatu a tete Pave mjendule i suhe smokve. Matko je nastavio, «naš otok je trunio godinama, bilo bi vrime da to popravimo, da nešto organiziramo, a da se malo i zabavimo», don Tonko je pozdravio ideju pljeskom, a nedugo zatim cijelo kazalište je pljeskalo», nešto se događa, «Bog nam je posla lipo vrime, kao da je zna», kaže Matko, «tko je za neka digne ruku» , prvi je ruku digao Mišo, to se od njega i očekivalo, ipak, sjećate se, on je veliki optimista, nedugo zatim ruku je digao i don Tonko pa Duje, pa gotovo cijelo kazalište i naposljetku Matko uzvikavši, «neka pripreme počnu». Sunce je svoje stidljive zrake na trenutak uvuklu kroz škrte škure rovinjanog kazališta, pustinjska tišina polagano je nestajala, ona poznata otočka monotonija nestat će bar na nekoliko dana, a onda, kada sve završi, kada se premota film, možda se nešto i promijeni. Otok je tih dana bi kao iz neke knjige, kao iz družbe Pere Kvržice, jedino što su umjesto starog mlina imali kazalište iz kenozoika, daske koje život znače bile su u očajnom stanju, gotovo sagnjele od vlage, čavli zahrđali a zidovi kao u ruskim gulazima, boja blijedo žuta gotovo nevidljiva, ali ipak, ono je tu, stoji, Matko je svim naporima pokušavao izvaditi zahrđale čavle, Duje je pituravao, Mišo je sastavljao šank, tete Kate je donijela vino, «Tonći, da si smista odpičia u grad i naša nekoga muzičara i eletriku, jesi čuja» reče Matko, «a jesam, nego, di ću to nać» uzvrati Tonći, «jebe se meni di ćeš nać, samo ne vraći se ako ne nadješ, si čuja», «a jesam, idem, dvista smista»  reče i odjuri Tonći, dva dana i dvije noći su prošle i kazalište je u sasvim dobrom stanju, daske su promijenjene, zidovi su opiturani, šank je postavljen, samo se čeka Tonći sa elektrikom i muzikom. Mišina konoba je otvorena, tete Kate prostire robu na taraci, Stanko i Frane kradu naranče u Dujinu vrtu a Šime se sprema na ribanje, «di je ona budaletina od Tonćia, sunce mu materinu, ne dođe li neće on najebat nego onaj Matko ća nas je navuka na ovo» veli Božo, «tako je Božo» kaže Stipe, «on misli da se samo tako može zejebavat s nama, e pa neće ići moj Matko» kaže Duje, «tako je Duje» kaže Stipe, pogledaše ga i produžiše svojim putem,

rominjanje kiše o stari limeni prag probudilo je Šimu, nesretan i očajan, ribanja danas nema, možda popodne ode pokupit vrše ali to je zasigurno sve za danas, jutros je na opće oduševljenje svih stigao i Tonći, noseći sa sobom dva bidona benzine i mali agregat, svi mu doletiše pred brodicu kao djeca kad u selo dodje cirkus ili onaj smiješni kombi sa sladoledima, jedini koji je sve sa strane promatrao bio je Šime, onako vremešan, oronuo pred kapljicama kiše koje su se slijevale niz njegova stara ledja, «fala Bogu, ubija bi te da nisi doša» kaže Matko, «a kako bi me ubia kad ne bi doša» uzvrati Tonći, «ajde ne seri nego odnesi ta sranja u kazalište» reče Matko vidljivo uzbuđen, «a šta je sa mužikom», upita Matko, «sve je sredjeno, sutra su tu», Matko se nasmiješi.







Stanko i Frane agregat nikad u životu nisu vidili, nisu skidali pogled s njega gotovo sat vremena sve dok ga Duje nije upalio, agregat zabruji, a Stanko vidno zatečen, skoči unatrag i lupi glavom od kariolu punu boca vina koje je Mišo prikupio za feštu, kariola se prevrne i boce se polome, «enti trista Bo...., i vama, i agregatima, i kariolama, i bocama...», «smiri se Mišo» kaže Frane, «ti, ti ne seri» uzvrati Mišo, u to vrijeme stigao je i don Tonko sa svojim gramofonom i nekom prašnjavom pločom, spojio je gramofon, «radi!» uzviknuo je, nakon toliko godina otokom je zasvirala Lili Marlene.

«Nedjelja, napokon nedjelja» kaže Matko, jutro je proteklo neobično brzo, poneki smješak na licima, posljednje pripreme na kazalištu i naravno Šime na ribanju, malo iza ručka stigao je i bend  četiri sasvim nova lica bez i da zasviraju donijeli su tračak sreće otoku, jedini koji se upravo isticao bio je neki čupavac sa maramom oko glave, svi zajedno su prvo otišli do kazališta gdje su postavili instrumente, potom ih je Matko otpratio do Mišine konobe gdje će se malo odmoriti od puta i obaviti posljednje pripreme za nastup, u međuvremenu kazalište se gotovo napunili, potekla je bevanda, rakijica, smokve, ćakula, već su neke ure a benda još nema, «di je onaj čupavi pizda mu materina, moga bi ne doć», kaže Matko, lagano teturajući stiž i bend, dočekao ih je veliki pljesak, penju se na pozornicu i kreću...

 

«moje ime je Gego, a ovo iza mene je picigin bend»

«praši maestro»

 

...jo co ko co ko jo, jo co koco ko jo, jo co ko co ko jo, foooorska štorija je toooo,

...jo co ko co ko jo, jo co koco ko jo, jo co ko co ko jo, foooorska štorija je toooo,

 

svi zaplesaše.

barikada @ 18:42 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
................................................................................................

                                     All content © 2005. All rights reserved.